Dobar dan crveno i Prizemljeno Sunce na poštanskim markama

24.11.2021.
Nove prigodne poštanske marke „Hrvatska likovna umjetnost“
 
Zagreb, 24. studenog 2021. – Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 26. studenog 2021. nove prigodne poštanske marke iz serije „Hrvatska likovna umjetnost“ čiji su motivi slika Ede Murtića Dobar dan crveno i skulptura Prizemljeno Sunce, maestralni rad Ivana Kožarića. Autori maraka su Ivana Vučić i Tomislav-Jurica Kaćunić, dizajneri iz Zagreba, dok je autor fotografije marke s motivom slike Ede Murtića, Dobar dan crveno, Goran Vranić. Vrijednost marke označena je slovom oznakom „A“ što odgovara iznosu poštarine za pismo mase do 50 g u unutarnjem prometu te za dopisnicu/razglednicu u unutarnjem prometu. Marke su izdane u arčićima od 6 maraka, a Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).
 
Tekstove u povodu izlaska novih prigodnih maraka napisali su Radmila Iva Janković, viša kustosica iz MSU-a, i Branko Franceschi, povjesničar umjetnosti.
 
Edo Murtić, Dobar dan crveno, 1980., ulje na platnu
 
Edo Murtić (Pisanica, 1921. – Zagreb, 2005.) hrvatski je likovni umjetnik koji je svojom varijacijom slikarstva apstraktnog ekspresionizma bio jedan od rodonačelnika apstraktnog slikarstva u regiji te je ostvario iznimnu umjetničku karijeru na međunarodnoj sceni. Njegovi su radovi u zbirkama vodećih nacionalnih i svjetskih muzeja, a još pedesetih godina prošlog stoljeća s uspjehom je na poziv organizatora sudjelovao na Venecijanskom bijenalu i izložbi Documenta u Kasselu, dvjema i danas najvažnijim međunarodnim likovnim manifestacijama.
 
O radu Ede Murtića objavljeno je više monografskih izdanja te je snimljeno više dokumentarnih filmova, dok se o njegovoj ostavštini skrbi Fondacija Murtić, koju je osnovala umjetnikova obitelj. Fondacija je u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika 2021. izložbom Murtić 100 obilježila stogodišnjicu umjetnikova rođenja. Izložbu je uz hvalospjeve likovne kritike u mjesec i pol, koliko je trajala, posjetilo dvadeset tisuća posjetitelja.

Edo Murtić smatra se najvažnijim likovnim umjetnikom druge polovine dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj i regiji. Nakon studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kod Ljube Babića i slikarskog tečaja kod Petra Dobrovića u Beogradu zarana je prepoznat kao vrsni metjerski majstor. Njegove kompozicije na tragu poetskog realizma isticale su se zagasitim koloritom i izrazitim osjećajem za likovni materijal. Murtić se 1943. priključio partizanima, a zajedno sa Zlatkom Pricom 1944. u Topuskom zasniva litografsku tiskaru te ilustrira poemu I. G. Kovačića Jama. Poslije rata opredjeljuje se za samostalnu umjetničku karijeru, a nakon boravka u SAD-u 1951./1952. stvara ciklus Doživljaj Amerike u kojem je ekspresivnom gamom boja i potezom najavio svoju apstraktno-ekspresionističku fazu i uveo lokalnu publiku u apstraktnu umjetnost visokog modernizma.
 
Murtić će ubrzo razviti prepoznatljiv stil vitalističke geste i otvorene palete boja koji će poput slikarskog brenda obilježiti sve faze i etape njegove karijere. Murtićeva osobna karizma i beskompromisno zastupanje demokratskih društvenih vrijednosti učinili su ga umjetnikom s kojim je javnost poistovjećivala ne samo apstraktnu umjetnost nego i cijelu epohu visokog modernizma. Zajedno s grupom umjetnika u Zagrebu je 1968. osnovao Galeriju Forum koja je do danas ostala jednim od najvažnijih i najljepših gradskih izložbenih prostora. Uz maestralni slikarski opus, Murtić je ostavio neizbrisiv trag i u svim ostalim likovnim disciplinama poput crteža, grafike, emajla, mozaika te skulptura i monumentalnih kompozicija u javnim prostorima. Njegov se opus procjenjuje na sedam tisuća umjetnina.


 
Ivan Kožarić, Prizemljeno Sunce, 1971. (pozlaćena bronca, prom. 200 cm)
 
Ivan Kožarić (Petrinja, 1921. – Zagreb, 2020.) diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1947. u klasi profesora Frane Kršinića i Vanje Radauša, a 1949. završio je specijalku kod prof. Antuna Augustinčića. Iako je u početcima njegova glavna tema bila ljudska figura, vrlo brzo počinje eksperimentirati s apstraktnim formama, no odbija definirati svoj stil bilo u figuraciji bilo apstrakciji, dvjema dominantnim strujama tog vremena. U vrijeme boravka u Parizu, gdje 1959. boravi na stipendiji, počinje sažimati skulpturalni izraz te istraživati mogućnosti negativnog volumena. Takav pristup kulminirat će u vrijeme njegova djelovanja u neoavangardnoj grupi Gorgona kojoj se priključuje 1960. godine.
 
Radikalne promjene koje su se u umjetnosti događale tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Ivanu Kožariću bile su poticajno i plodno tlo za sve smjelije ideje i postupke čiji su se začetci već uvelike nazirali u prethodnim razdobljima. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastaje niz prijedloga za intervencije u javnom prostoru, umjetnik nerijetko napušta klasične kiparske materijale, a umjesto završenog djela priklanja se otvorenim procesima.
 
„Otkriće“ zlatne boje bilo je presudno da u svojem radnom prostoru brojna prijašnja djela, ali i obične predmete iz svijeta svakodnevice, gestom pozlaćivanja transformira i prenese na poetsku ravan. Zlatnu boju opisao je kao „naše svakidašnje sunce“, a vrhunac te ideje otjelovljen je skulpturom kojom je Sunce prizemljio među prolaznike u sklopu sekcije Prijedlog 6. zagrebačkog salona 1971. godine.

Prizemljeno Sunce, prvi put izrađeno u pozlaćenom fiberglasu, zaživjelo je na asfaltnom otoku ispred zagrebačkog HNK-a. Postavljanje savršenoga geometrijskog tijela u gradsko tkivo bez postamenta i pompe koja prati postavljanje javne spomeničke plastike izazvalo je niz neobičnih, pozitivnih, ali i negativnih reakcija među građanima. Negativne reakcije kulminirale su vandalskim činom paljenja skulpture zbog čega je ona uklonjena. Zlatna sfera je 1994. izlivena u trajnom materijalu – tisuću dvjesto kilograma teškoj bronci i postavljena u Bogovićevu ulicu gdje njezin intenzivan suživot s prolaznicima traje do danas.
 
Težeći slobodi umjetničkog izraza i širenju definicije umjetničkog djela, Ivan Kožarić ostvario je golem i dinamičan opus kojim je snažno obilježio noviju hrvatsku i europsku umjetnost. Atelijer Kožarić, koji je 1993. prvi put u cijelosti izložen u Galeriji Zvonimir, a potom 2002. na izložbi Documenta 11 u Kasselu, otkupom Grada Zagreba 2007. postao je dijelom stalnog postava Muzeja suvremene umjetnosti.