Zaštićene vrste ptica na poštanskim markama

26.7.2022.
 Nove prigodne marke bit će izložene na svjetskoj filatelističkoj izložbi Birdpex


ZAGREB, 26. srpnja 2022. – Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 27. srpnja 2022. nove prigodne poštanske marke čiji su motiv zaštićene vrste ptica koje obitavaju, među ostalim, i u Hrvatskoj.
Na markama je prikazan češljugar, sova ušara, plosnatokljuni žalar i vodomar. Hrvatska pošta će s ovim izdanjem poštanskih maraka prvi put sudjelovati na svjetskoj filatelističkoj izložbi Birdpex, koja je posvećena izlošcima na temu ptica. Ove će se godine događaj održati u susjednoj Austriji.
Autorica maraka je Sabina Rešić, dizajnerica iz Zagreba. Vrijednost maraka označena je slovnom oznakom A što odgovara iznosu poštarine za pismo mase do 50 g u unutarnjem prometu te za dopisnicu/razglednicu u unutarnjem prometu. Naklada maraka iznosi 30.000 primjeraka po motivu u zajedničkim arcima od 16 maraka. Hrvatska pošta otisnula je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).
 
Tekst u povodu izlaska novih prigodnih maraka napisao je Davor Ćiković, znanstveni suradnik Zavoda za ornitologiju, HAZU.


Češljugar (Carduelis carduelis)
U kasnu jesen, kada travnjaci izgube zelenu svježinu i postanu neugledno smeđi, na njima možemo viđati jata češljugara koji posjećuju sjemenkama bogate glavice stričaka i češljugovina, a svojim veselim crvenim i žutim bojama ruha i radosnim cvrkutanjem oživljuju krajolik koji se priprema da utone u zimski san. Prehrana sjemenkama s glavičastih cvatova češljugovina i stričaka (Carduus je znanstveni naziv za biljke iz roda stričaka) jednako je zaslužna za hrvatski, kao i za znanstveni naziv ovih ptica.
Češljugar je široko rasprostranjena i česta vrsta ptice. Gnijezde se na stablima uz otvorene šume i rubove šuma, voćnjake, parkove i druga otvorena staništa sa stablima – najčešće je to u blizini ljudskih naselja. Djelomične su selice: dio populacije koji se seli najviše zimuje u Sredozemlju, a dio populacije su stanarice. U Hrvatskoj češljugare cijelu godinu možemo promatrati i čuti u svojoj blizini, a zimi su rado viđeni posjetitelji hranilica za ptice. Znani su po iznimno lijepom cvrkutu, a glasaju se cijele godine, najviše u proljeće. Zbog lijepog cvrkuta i šarenog ruha ljudi ih vole, pa se češljugari često drže u krletkama kao ukrasne ptice. U prošlosti su ljudi zbog prodaje često hvatali češljugare u divljini te su pritom mnoge i ubili. Srećom, danas divlje ptice nije dopušteno hvatati, a u krletkama smiju biti samo ptice koje potječu iz uzgoja. Osim tamne strane odnosa ljudi i češljugara, postoji i onaj malo ljepši – češljugari su učestali motiv u umjetnosti. Tako se često nalaze na renesansnim slikama, na primjer, Rafaelova Madona s češljugarom, ali su motiv i u glazbi kao u Vivaldijevu Češljugaru, koncertu za flautu i orkestar.




Plosnatokljuni žalar (Calidris falcinellus)
Plosnatokljuni žalar pripada relativno velikoj grupi malih do srednje velikih ptica koje se nazivaju ćurlini, također i šljukarice, a karakteriziraju ih duge noge i kljunovi prilagođeni načinu života uz muljevite pličine i pješčane obale. Ondje se hrane beskralješnjacima skrivenim u mulju, odnosno pijesku. Zbog relativno male zastupljenosti takvih staništa u Hrvatskoj ove ptice nisu osobito brojne u našoj zemlji, dok su na sjevernim obalama europskoga kontinenta česte i žive u velikim jatima. Ćurlini su poznati kao vrhunski letači koji na seobenim putovanjima prelijeću goleme udaljenosti.
Ovaj mali kozmopolit za putovanje između gnjezdilišta i zimovališta, koje iznosi više od 6000 km, potroši oko jednog mjeseca u proljeće te oko dva mjeseca ujesen. Preostala tri mjeseca u godini iskoristit će za gniježđenje i brzo podizanje troje do četvero mladunaca tijekom kratkoga arktičkog ljeta.




Sova ušara (Bubo bubo)
Od 13 vrsta sova koje obitavaju u Europi u Hrvatskoj se gnijezdi njih čak 10, a ušara je najveća među njima. To je jedna od najvećih sova na svijetu i među najmanje izbirljivim kada je riječ o izboru staništa, mjesta za gniježđenje i prehrani. Hrvatsko ime ove vrste potječe od pernatih uški koje nemaju slušnu funkciju s obzirom na to da su uši, odnosno zvukovodi smješteni znatno niže – iza očiju. Uške im služe u komunikaciji s drugim sovama. Osim ušare, u Hrvatskoj je relativno česta i mala ušara – mnogo manja vrsta sove koja živi uz ljudska naselja i zimi se okuplja u jata.
Sove ušare su ptice stanarice, pa cijelu godinu obitavaju na istom prostoru. Tijekom 20. stoljeća u nizu europskih zemalja smanjila se brojnost ušara zbog ljudskog progona, no status njihove populacije postupno se popravio zbog provođenja mjera zaštite u većini zemalja. Danas je najveća prijetnja ušarama elektrokucija na dalekovodima. U prvoj polovici 20. stoljeća ušara je izumrla u nizinskom dijelu Hrvatske tako da je danas rasprostranjena u gorskoj Hrvatskoj i priobalju, gdje se najčešće gnijezdi na liticama. Populacija sova ušara u Hrvatskoj procjenjuje se na 800 do 1200 parova.




Vodomar (Alcedo atthis)
Prema Ovidijevu mitu vodomar je nastao nakon što je zavidni Zeus u moru utopio Keika. Vidjevši to, Keikova žena Alkiona zbog tuge se bacila u more. Drugi su se bogovi sažalili nad sudbinom Keika i Alkione pa su ih pretvorili u ptice – vodomare.
Ova tirkizno-narančasta ptica veličine vrapca, dugačka i snažna kljuna te kratka repa, jedna je od najljepših europskih ptica. Živi uz obale rijeka, jezera i mora gdje se u plićacima hrani ribom koju vreba s rubne vegetacije, a hvata ju strmoglavim poniranjem i zaronom. Iako riba prevladava u prehrani vodomara, hrane se i kukcima koji žive u vodi ili uz nju. U jednoj je studiji utvrđeno da vodomar dnevno mora pojesti oko polovine svoje tjelesne mase, a za to mu treba više od 30 uspješnih zarona.
Vodomari su široko rasprostranjeni i nisu ugrožena vrsta. Procjenjuje se da u Europi obitava oko 100 tisuća parova. U Hrvatskoj su široko rasprostranjeni uz sve tipove vodenih površina i gnjezdarice su, no u sezonama seobe i zimi kod nas se pojavljuju i ptice sa sjevera kontinenta. Naša gnijezdeća populacija procjenjuje se na 700 do 1000 parova.