Zaštićeni djetlići na novim poštanskim markama

Zaštićeni djetlići na novim poštanskim markama

Zajedničko izdanje nastalo u suradnji s Kirgistanom
 
 
Zagreb, 20. rujna 2021. – Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 22. rujna 2021. nove prigodne poštanske marke nastale u suradnji s Kirgistanom, čiji su motiv zaštićene vrste ptica. Nove prigodne marke prikazuju crvenoglavog djetlića i bjelokrilog djetlića. Autorice maraka su Sabina Rešić, dizajnerica iz Zagreba, i Daria Maier, dizajnerica iz Moldavije. Nominalna vrijednost maraka je 3,30 kn, a tiskane su u nakladi od 30.000 primjeraka po motivu. Marke su izdane u zajedničkom arčiću od 8 maraka, a Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).

Ovo izdanje realizirano je u suradnji s operatorom Kyrgyz Express Post LLC, a tekst u povodu izlaska novih prigodnih maraka napisao je dr. sc. Davor Ćiković, znanstveni suradnik na Zavodu za ornitologiju, HAZU.


Crvenoglavi djetlić (Dendrocoptes medius)
Crvenoglavi djetlić rasprostranjen je u Europi i samo u najzapadnijim dijelovima Azije. Na tom prostoru nastanjuje gotovo jedino listopadne šume toplih kontinentalnih područja, a njegova rasprostranjenost vezana je uz prisutnost hrasta ili drugih listopadnih stabala grube kore. Izrazito je ovisan o starim šumskim sastojinama koje postupno nestaju. Sličan je velikom djetliću, ali je oko 10% manji od njega. Za razliku od velikog djetlića, glava mu je uglavnom crveno-bijela, mrlje na lopaticama manje su, bokovi su jasno isprugani, a donji dio trbuha i stražnjica ružičasti su. Perje na tjemenu često je uzdignuto u krijestu. Često se zadržava visoko u krošnjama stabala, pa je teže uočljiv.
 
Poput drugih vrsta djetlića, crvenoglavi djetlić je stanarica, stoga ga možemo vidjeti u bilo koje doba godine, a za preživljavanje je ovisan o dostupnosti hrane na relativno malenom prostoru. Ponešto slabim, šiljatim kljunom i kratkim jezikom uglavnom sakuplja kukce s površine drveta i rijetko ih traži ispod kore. Zbog takve anatomije kljuna više voli staro, bolesno i mrtvo drveće i grane u kojima lakše dolazi do hrane ispod površine. Hranu gotovo u potpunosti čine kukci. Prilikom kretanja po stablu često visi naglavačke, što veliki djetlić ne čini. Za razliku od ostalih naših djetlića, crvenoglavi djetlić uglavnom ne bubnja, pa je vokalno glasanje u ove vrste mnogo važnije od mehaničkih zvučnih signala.
 
Tijekom sezone gniježđenja često se glasa svojstvenim kmečanjem koje podsjeća na škripu nepodmazanoga kotača. Poput drugih vrsta djetlića, crvenoglavi djetlić gnijezdi se u dupljama koje dubi sam, najčešće u trulom stablu. Sposobnost djetlića da sami dube duplje jedinstvena je i one su iznimno važne za opstanak velikog broja drugih ptica, sisavaca i ostalih životinja.
Širom područja rasprostranjenosti brojnost crvenoglavog djetlića znatno je pala, a u nekim skandinavskim zemljama tijekom 20. stoljeća je i izumro. Uzrok pada populacija na skoro cijelom području rasprostranjenosti jest velik utjecaj gospodarenja šumama na smanjivanje površina (starih) šuma. Populacija crvenoglavog djetlića u Hrvatskoj procijenjena je na od 20.000 do 24.000 parova, što je jedna od najbogatijih populacija ove vrste, pa je njeno očuvanje iznimno važno za opću zaštitu vrste.
 
Bjelokrili djetlić (Dendrocopos leucopterus)
Bjelokrili djetlić relativno je slabo poznata vrsta djetlića iz središnje Azije. Rasprostranjen je od zapadnih obala Aralskog jezera na istok, duž sjevernog Kirgistana i južnog Kazahstana do zapadne Kine te na jug do granica Turkmenistana i Afganistana. Riječ je o jednoj od relativno brojnih vrsta djetlića pretežito crno-bijelog obojenja. Blisko je srodan široko rasprostranjenom velikom djetliću, koji je najčešći djetlić u Hrvatskoj i Europi i kojem je fizički sličan. S velikim djetlićem dolazi u dodir samo na istočnom rubu rasprostranjenosti gdje povremeno dolazi do hibridizacije ovih dviju vrsta. Za bjelokrilog djetlića svojstvena je velika bijela krilna ploha po kojoj se najlakše razlikuje od srodnih vrsta.

Bjelokrili djetlić je stanarica, poput većine drugih djetlića, pa život uglavnom provodi na istom staništu na kojem čuva i od drugih srodnika brani vlastito područje – teritorij. Teritorij označava za djetliće svojstvenim bubnjanjem – nizovima udaraca kljunom po stablu koji se daleko čuju. Ovaj način komunikacije osobito je čest u rano proljeće, pred sezonu gniježđenja. Nastanjuje nizinske, listopadne šume bogate mekim vrstama stabala, poput vrba i topola, no dolazi i uz ljudska naselja, u vrtove i voćnjake, te u brdske listopadne šume na nižim nadmorskim visinama. Pojavljuje se čak i u polupustinjskim staništima na jugu ako u njima nalazi veće grmove štirovki (Haloxylon ammodendron).
 
Gnijezda radi u dupljama stabala, a duplje dubi sam, najčešće u topolama ili voćkaricama. Sposobnost dubljenja duplji u drveću iznimno je važno za opstanak velikog broja drugih ptica, sisavaca i ostalih skupina životinja koje se tim dupljama sekundarno koriste. Bjelokrili djetlići počinju s gniježđenjem relativno rano u godini, u ožujku i travnju, u gnijezdo polažu najčešće od četiri do šest jaja, a mladunci napuštaju duplje u svibnju i lipnju. Zbog važnosti duplji za druge vrste životinja, kao i prehrane kukcima koji su većini drugih životinja nedostupni, djetliće se smatra ključnim vrstama u šumskim ekosustavima – vrstama koje, s obzirom na brojnost, imaju neproporcionalno veliku važnost te utjecaj na strukturu i funkcioniranje ekosustava.