Hrvatska pošta sutra, u četvrtak 5. lipnja 2025., stavlja u optjecaj nove prigodne poštanske marke iz serije Hrvatska nematerijalna kulturna baština - UNESCO. Ovaj put motivi na markama su kolo svetog Tripuna i sokolarenje (sokol Vitolda Košira). Autor izdanja je Orsat Franković, dizajner iz Zagreba, dok su autori fotografija Nedim Polovina i Petra Ana Čubelić, fotografi također iz Zagreba. Naklada iznosi 25.000 primjeraka po motivu, a marke su izdane u arčićima od 8 maraka. Nominalna vrijednost svake pojedinačne marke iznosi 1,70 eura. Izdanje, koje prati i prigodna omotnica prvoga dana (FDC), dostupno je u poštanskim uredima i na www.epostshop.hr.
 
Tekst popratnog letka uz novo prigodno izdanje napisali su Tomislav Brguljan, univ. spec. iur. (Tripundanske svečanosti i kolo svetog Tripuna) i Vitold Košir, akad. kipar i sokolar (Umijeće sokolarenja). 

 
Tripundanske svečanosti i kolo svetog Tripuna
 
Tripundanske svečanosti i kolo svetog Tripuna tradicijska su obilježja bokeljskih Hrvata, koji su se doselili iz Boke kotorske u Hrvatsku. Tripundanske svečanosti posvećene su proslavi svetog Tripuna, zaštitnika Kotorske biskupije i Bokelja, a u Hrvatsku su ga svojim dolaskom prenijeli bokeljski Hrvati koji ga čuvaju generacijama svojih potomaka. Nositelji ovog UNESCO-ova dobra su Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809 iz Zagreba, Rijeke, Splita, Pule i Dubrovnika.
Sveti Tripun je starokršćanski svetac rođen 232. u Kampsadi (Mala Azija), a umro je mučeničkom smrću za vrijeme cara Decija 250. kada je pogubljen zbog svoje pravovjernosti izjavom i priznanjem da je kršćanin: „Slobodan sam, a po uvjerenju kršćanin“. Posebno se štuje u Kotoru gdje je 1166. sagrađena katedrala u njegovu čast. Bokeljski Hrvati su svojeg svetca nastavili štovati doseljavanjem u Hrvatsku u kojoj danas živi oko 10 000 pripadnika ove zajednice. Relikvije svetog Tripuna donesene su u Kotor 13. siječnja 809. i ovaj svetac slavi se 3. veljače.
Duhovnost Bokelja neizostavno je povezana sa štovanjem svetog Tripuna, a tradicijska prepoznatljivost ogleda se u proslavama u kojima sudjeluje Bokeljska mornarica. Ona je najstarija bratovština pomoraca na Mediteranu koja je prema predaji nastala upravo 809. kada je zabilježen dolazak svetog Tripuna u Kotor. Riječ je o bratovštini koja je do danas zadržala dominantno obilježje bratovštine vjerskog tipa. Bokeljska mornarica osnovala je svoje podružnice u Hrvatskoj 1965. i to u Zagrebu, Rijeci i Splitu, a koje danas poznajemo pod nazivom Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809. Danas Hrvatske bratovštine djeluju još u Puli i Dubrovniku te se njihovim poticajem u Hrvatskoj slavi sveti Tripun u mjestima u kojima one djeluju.
Proslave svetog Tripuna u središtu imaju misno slavlje uz tradicionalno sudjelovanje Bokeljske mornarice u procesiji iskazivanjem časti zaštitniku izvođenjem kola svetog Tripuna i zahvalama koje upućuje mali admiral. Mornari, časnici i dočasnici u slikovitim odorama Bokeljske mornarice taj dan postrojavaju odred i sudjeluju u proslavi. Prije samoga misnog slavlja mali admiral, dječak dobi od 8 do 12 godina, koji je dio odreda Bokeljske mornarice, upućuje zahvale (lode) svetom Tripunu. Lodama se mali admiral obraća zaštitniku uime cijele zajednice i prenosi poruku vjernog puka. Lode u Kotoru s balkona katedrale mali admiral upućuje 27. siječnja, dok se u zajednicama u Hrvatskoj lode upućuju s oltara prije početka svete mise.
Drugi ključan element iskazivanja privrženosti zaštitniku je kolo svetog Tripuna koje je svojevrstan pučki element pobožnosti, a privilegij sudjelovanja i izvođenja pripada samo članovima Hrvatskih bratovština Bokeljska mornarica 809, kao i Bokeljskoj mornarici u Kotoru. Kolo je prema predaji prvi put izvedeno davne 809. u Kotoru kada su ushićeni mornari prilikom dolaska relikvija zaštitnika svetog Tripuna izveli neku igru ili kolo. Od tada sve do danas Bokeljska mornarica prikazuje kolo u čast svetom Tripunu, zbog čega se i naziva kolo svetog Tripuna, a iznimno se može izvoditi i u prigodi nekih vjerskih blagdana ili državnih praznika. Nekada se kolo prikazivalo oko relikvija svetca u katedrali svetog Tripuna, a danas se održava ispred katedrale ili u crkvi u kojoj se slavi misa posvećena zaštitniku.
Kolo počinje blagoslovom biskupa ili svećenika koje uime Bokeljske mornarice zatraži kolovođa. Prizorima iz kola simbolizira se duhovnost zajednice, dok neke složene figure podsjećaju na pomorski život i tradiciju Bokelja. Tradicije bokeljskih Hrvata u Hrvatskoj su kao nematerijalno kulturno dobro simboličko mjesto opstojnosti zajednice Bokelja u Hrvatskoj. One su ključne za očuvanje identiteta zajednice, a njihovo održavanje i prenošenje na nove naraštaje osigurava da bogata povijest i običaji Bokelja nastave živjeti i u budućnosti.


 
                                                                               
 
 
Umijeće sokolarenja
 
Sokolarstvo je u Hrvatskoj Ministarstvo kulture priznalo kao nematerijalnu kulturnu baštinu, a također je upisano i u UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. U našoj zemlji sokolarstvo ima dokumentiranu tisućljetnu povijest. Na dvoru kralja Petra Krešimira IV. 1070. godine sokolar Apricije bio je toliko visoko rangiran da je imao sudačke ovlasti i pravo pečata. Usto, riječ „sokolar“ jedna je od najstarijih latinicom zapisanih hrvatskih riječi u tzv. Potvrdi Radovanove darovnice iz 1070. godine. Legenda spominje i sokolara na krunidbi kralja Tomislava 925., dakle prije točno 1100 godina.
Ljepota grabljivica zaokuplja maštu ljudi od osvita čovječanstva. Neandertalci, naši prethodnici, imali su poseban odnos prema pticama grabljivicama. U špilji pokraj Krapine izradili su prije 130 tisuća godina ogrlicu od orlovih kandži. Danas se ta ogrlica, jedinstvena u svjetskim razmjerima, nalazi u Prirodoslovnom muzeju u Zagrebu. Sve civilizacije koje su živjele na prostoru Hrvatske ostavile su likovne prikaze grabljivica, a često i sokolarskih lovova. Grabljivice su simbolizirale moć kraljeva, božanstava, korištene su kao motivi za nakit, slike i skulpture. Obiteljski grbovi, pročelja kuća, imena gradova, kovani i papirnati novac često nose imena ili prikaze sokolova, orlova i jastrebova.
Dio kulturne baštine je i narodna predaja koja još iz pretkršćanskih vremena spominje vrhovnoga staroslavenskog boga Peruna kako u obliku orla sjedi na drvetu života dok se pod njegovim korijenom skriva zmaj boga Velesa. Još je interesantnija i vrjednija starohrvatska pjesma koja opisuje boga Jarila u lovu s hrtom i sokolom. Na prostoru naše zemlje štovala su se različita božanstva i vlast se često mijenjala. Kelti, Iliri, Japodi, Liburni, Huni, Avari, Rimljani, Bizantinci, Talijani, Austrijanci i Mađari samo su neki koji su u Hrvatskoj ostavili vrijedna likovna djela. Zahvaljujući tomu, imamo pretpovijesne komade nakita ukrašene grabljivicama, rimskog orla na kovanicama i vojničkim regalijama, Zeusova orla iz rimskoga grada Asterije pokraj Benkovca, bizantske kapitele stupova u Eufrazijevoj bazilici u Poreču, a u Dalmatinskoj zagori bogumilske stećke s nevjerojatnim skulpturama sokolarskog lova. U katoličkim crkvama orao često simbolizira sv. Ivana. Likovne prikaze sokolara i sokolarskih lovova čuvamo u zbirkama najuglednijih kulturnih ustanova poput arheoloških, povijesnih i gradskih muzeja, galerija, arhiva, biblioteka, kao i u gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Najstariji hrvatski sačuvani prikaz grabljivice nalazi se na strani oltara ranokršćanske crkve u Zadru i potječe iz 11. stoljeća. Konjanik u lovu s grabljivicom na ruci na stećku iz 11. stoljeća nenadmašan je u čistoći likovne poetike. U Splitu, u Hrvojevu misalu iz 1404., nalazi se poznata slika sokolara koji jaše na konju, ima lovačkog psa i na ruci sokola, a Marko Marulić je u istom gradu u svojoj Juditi 1521. dao gotovo identičan opis: „Lovci ptičari jahali su (…), sivi sokoli stajali su im na rukama, hrtovi i lovački psi trčali su za njima.“ Dubrovačka Republika kupovala je slobodu trgovanja na Mediteranu sokolovima koje su trenirali dubrovački sokolari o čemu u Dubrovačkom arhivu postoji detaljna evidencija.
Iz perioda 19. stoljeća imamo crtež iz 1878. francuskog slikara Ferdinanda Quiquereza koji prikazuje mladića u Slavoniji koji na lijevoj ruci nosi jastreba opremljenog sokolarskim oputama. Početkom 20. stoljeća novine donose fotografiju i tekst o zagrebačkom sokolaru, gosp. Oskaru Furminu. Sokolarstvo se naziva „umjetnošću“ jer ga čini fino tkanje emocija između čovjeka i divlje životinje - povjerenje, poštovanje i predanost. Živimo u doba koje je idealno za sokolarstvo. Od ono je 1994. uvedeno u Zakon o lovu. Tradicija je sačuvana i u osnovi se nije puno promijenila od doba Fridrika II. ili Kublaj-kana. Oprema je ostala ista - rukavica, opute i kapica.
Uzgajivači u Hrvatskoj uspješno uzgajaju sokolove, jastrebove i orlove koji su dostupni svima zainteresiranima. Ovlašteni mentori pripremaju kandidate za polaganje sokolarskih ispita, no tako nije bilo uvijek - sokolarstvo je bilo privilegij samo određenih društvenih staleža. Slijedom novonastalih povoljnih uvjeta sokolarstvo u Hrvatskoj brzo napreduje, privlači nove članove i pozitivnu pozornost javnosti.