Hrvatska pošta i ove godine izdaje prigodne poštanske marke u seriji „Europa“ koje su ovaj put posvećene nacionalnim arheološkim nalazištima. Podsjetimo, zajedničku temu ovih maraka već desetljećima određuje PostEurop, udruga koja okuplja europske javne poštanske operatore, a među kojima je i Hrvatska pošta. Za ovogodišnje izdanje „Europa“ Hrvatska pošta odabrala je antički grad Salonu, najveći arheološki park u Hrvatskoj koji se nalazi u blizini Splita, te Vučedolsku golubicu - prepoznatljiv simbol vučedolske kulture iz bakrenog doba karakteristične za slavonsko-srijemski prostor. Autor maraka je zagrebački dizajner Dean Roksandić. Svaka marka ima nominalnu vrijednost 1,70 eura i tiskana je u nakladi od 35.000 primjeraka po motivu u arcima od 12 maraka. Marke će biti puštene u optjecaj na Dan Europe, 9. svibnja, a moći će se nabaviti u poštanskim uredima i u internetskoj trgovini www.epostshop.hr .


Tekst popratnog letka uz novo prigodno izdanje napisala je dr. sc. Jacqueline Balen, muzejska savjetnica u Arheološkom muzeju u Zagrebu, i Marko Matijević. 


SALONA
 
Podno južnih obronaka nevelike planine, danas zvane Kozjak, u plodnoj dolini kroz koju protječe izdašna rijeka, današnji Jadro, a uz pitomu obalu morskoga zaljeva čovjek je obitavao još od rane povijesti. Skromni ostatci materijalne kulture potječu iz neolitika, a brojniji su brončanodobni i željeznodobni nalazi koji svjedoče o životu ilirskih Delmata i njihovim doticajima s grčkim kolonizatorima Jadrana. Salona se razvija kao delmatska luka, a osim Delmatima i isejskim Grcima postaje zanimljiva i rimskim trgovcima te vojnicima.
U jeku ratnih sukoba Rimljana s Ilirima u Saloni je 119. godine prije Krista s vojskom prezimio rimski prokonzul Lucije Cecilije Metel. Pokorio je Ilire i učvrstio rimsku vlast na istočnoj jadranskoj obali. Tijekom građanskoga rata između Cezara i Pompeja sredinom 1. stoljeća prije Krista Salona se svrstava uz pobjednika - Cezara - te zauzvrat dobiva status kolonije s punim nazivom Colonia Martia Iulia Salona. Postaje upravnim središtem Ilirika, poslije provincije Dalmacije. Nakon ugušenja posljednje ilirske pobune - Batonova ustanka od 6. do 9. godine poslije Krista - počinje razdoblje mira i prosperiteta. Salona postaje stjecište trgovaca antičkoga svijeta te se naglo razvija: podižu se teatar, amfiteatar, terme, forum, hramovi, bazilike... Njezina važnost nadilazi lokalne okvire pa postoji utemeljena pretpostavka o namjeri cara Marka Aurelija da koncem 2. stoljeća središte Carstva prebaci u Salonu ako bi Markomani i Kvadi prodrli duboko u Italiju.
Grad doživljava snažan razvoj u Dioklecijanovo doba, koncem 3. stoljeća, te uz počasni naziv Valeria po carevu gentilnom imenu dobiva epitet felix, sretna Salona. Vjeruje se da je tada s predgrađima brojao između 40.000 i 60.000 stanovnika.
U to se vrijeme u Saloni širi i postupno jača kršćanska zajednica. Ona se u početku tajno sastaje u privatnim kućama, doživljava i preživljava progone. Mnogi kršćani svojim mučeništvom svjedoče svoju vjeru, a među njima je najugledniji bio biskup Domnio. Kršćanstvo se razbuktava u Saloni nakon Milanskoga edikta 313. godine. Vjerski život na izmaku antike ostavlja mnogo tragova u graditeljskoj baštini, u prvome redu katedralni sklop s dvjema bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom.
Grad je već na zalazu kada sredinom 7. stoljeća dolaze Avari sa Slavenima, osvajaju ga i ruše. Stanovnici bježe na otoke i u obližnju Dioklecijanovu palaču, koja postaje jezgra srednjovjekovnoga Splita. Kult salonitanskih mučenika prenesen je u Split koji i u crkvenom pogledu postaje nasljednik Salone.
Potom na ovo područje dolaze Hrvati, naseljavaju se izvan staroga rimskog grada čije građevine sve više propadaju. Najdulje se u prostoru zadržao amfiteatar iako je i on svjesno i sustavno uništavan. Služio je kao kamenolom te je postupno razgrađivan. Konačno su ga porušili Mlečani u 17. stoljeću strahujući da bi Turcima mogao poslužiti kao zaklon.
Ostatci Salone danas su najveći arheološki park u Hrvatskoj, a o njima skrbi splitski Arheološki muzej u suradnji s lokalnom zajednicom.
                                                                                              
Marko Matijević
 
 
POSUDA U OBLIKU PTICE IZ VUČEDOLA - tzv. Vučedolska golubica
 
Svakako najpoznatiji nalaz i simbol vučedolske kulture je posuda u obliku ptice, uvriježena naziva Vučedolska golubica. Ta je posuda nedvojbeno primjer zanatske vještine keramičara istančanog umjetničkog dara, ali i važan religijski simbol. Rijedak je to nalaz životinjske plastike vučedolske kulture, najmlađe i najatraktivnije bakrenodobne kulture slavonsko-srijemskog prostora.
Posuda predstavlja stiliziran prikaz ptice s naglašeno voluminoznim tijelom osovljenim na tri ravne, čepaste nožice. Leđa, rep i prsa bogato su ukrašeni rovašenim ornamentom ispunjenim bijelom inkrustacijom, koja je i danas djelomično sačuvana.
Nađena je 1938. godine tijekom istraživanja položaja Gradac na Vučedolu blizu Vukovara, eponimnom lokalitetu te kulture, značajnoj točki na arheološkoj karti Europe. To je keramička šuplja posuda, u koju bi stalo oko pola litre tekućine. Pretpostavlja se da se za religijskih svetkovina, pri izvođenju nekih rituala u njoj držala tekućina, možda halucinogena. Međutim, oprečna su mišljenja koju vrstu ptice prikazuje; pa jedni tvrde da se radi o golubici, a drugi o jarebici, a i jedna i druga ptica zastupljene su u simbolici i vjerovanju nositelja vučedolske kulture.
Male ptice, pogotovo golubice od davnina su bile pratioci Velike Majke, Velike Božice - ženskoga božanstva s mnogo imena, koja utjelovljuje obožavanje plodnosti i zemlje. Jarebice su povezane s muškim božanstvima i s metalurgijom. One, naime, u opasnosti glume da šepaju, a ta ih hromost najviše povezuje s hromim kovačem Hefestom.
Vučedolska kultura razvila se na slavonsko-srijemskom prostoru krajem bakrenoga doba (2900.-2500. pr. Kr.), odakle se proširila po europskom tlu, na područja današnje srednje Europe. Vučedolska je kultura ponikla u vrijeme kada u Mezopotamiji dolazi do prve pojave pisma, da bi svoj vrhunac moći dosegla u razdoblju nastanka megalitskih kultura zapadne Europe.
Temelj njenog prosperiteta zasniva se na razvijenom stočarskom i lovačkom gospodarstvu, koji je stvaranjem i akumuliranjem viškova omogućio razvoj novih zanata. Visoko razvijena metalurgija bakra predstavlja vrhunac tehnologije onoga doba te se smatra pokretačem razvoja zajednica, dok su rituali vezani uz nju snažno utjecali te oblikovali duhovni život zajednice.
Uz majstore ljevače, svoj su pečat vučedolskoj kulturi dali i keramičari učinivši je prepoznatljivom po svom karakterističnom stilu ukrašavanja mnoštvom razrađenih motiva ispunjenih, najčešće bijelom, inkrustacijom, što se najbolje ocrtava upravo u posudi u obliku ptice, tzv. Vučedolskoj golubici.
 
                                                    
Jacqueline Balen, dr. sc., muzejska savjetnica Arheološkog muzeja u Zagrebu